Lucia Grčić: Cilj održivog turizma nije eliminirati sve što nam smeta, već planski kontrolirati i upravljati resursima

Lucia Grčić, članica Predsjedništva stranke Direkt više od petnaest godina radi kao licencirani turistički vodič. Formalnim obrazovanjem je prevoditeljica francuskog jezika, a sudjelovala je u izradi pisanih prijevoda na temu strategije održivog razvoja i održivog turizma, kao i simultanih prijevoda iz spomenutih područja. Stručnjakinja je u području turizma, a bila je i projekt manager u sektoru turizma.

Uz to je i majka dvoje djece te svestrana sportašica koja je veliki dio svog života provela u rukometnim dvoranama. U razgovoru nam je otkrila i detektirala ključne probleme turizma u Splitu i objasnila kako turizam može stvarati prihode, a da pritom ne bude na štetu lokalnog stanovništva.

Kako vidite ključne probleme turizma u Splitu, pa i u Hrvatskoj?

Danas se pojam održivi koristi u raznim kontekstima i samim time gubi na važnosti i značenju. Na internetu se može pronaći od međunarodno uvaženih definicija održivog razvoja i turizma do banaliziranja gdje se održivost izjednačava isključivo s ekološkom osviještenošću, što je netočno.

Turizam u Splitu i Hrvatskoj je prvenstveno masovni turizam koji je posljednjih godina doveo do overtourisma, odnosno pretjerane turistifikacije. Jedino rješenje ovog problema je realizacija odavno poznatih načela održivosti. Pojednostavljeno, drugi najveći problrm Splita kao turističke destinacije je ekstremna koncentracija turista tijekom određenog dijela godine, što utječe na kvalitetu života lokalnog stanovništva, ali i sami doživljaj posjetitelja, dok je izvan turističkih mjeseci grad napušten i bez sadržaja. Prvi najveći problem je što na lokalnoj razini ne vidimo nikakvu smislenu organizaciju i plan kontrole turizma.

Kako postići da nam turizam donosi prihode, a istovremeno bude u skladu sa željama i potrebama domaćeg stanovništva?

Održivi turizam je produkt održivog razvoja, a on podrazumijeva realizaciju održivosti u okolišu, društvu i ekonomiji. Laički rečeno, trebali bi kao društvo krenuti od sebe.

Hrvatska je upoznata i s pojmom pametnog turizma, odnosno korištenja tehnologija u svrhu održivosti kao i ispisanih strategija, ali se ne osjeti realizacija održivosti u svakodnevnom životu, što stvara animozitet lokalnog stanovništva prema turizmu i turistima, a dugoročno može dovesti do raspada i kulturne erozije.

Što se tiče Splita, potrebno je planski proširiti ponudu kako bismo privukli turiste tijekom cijele godine i omogućili gradu da živi cijelu godinu. Ta ponuda ne podrazumijeva samo razradu ponude izleta, već i promjenu vrste ugostiteljskih ponuda, javnih sadržaja, smještaja, odnosno promjenu i prilagodbu svih kategorija turističke ponude.

Posljedica tih promjena je, između ostaloga, obuzdavanje apartmanizacije, prekomjernog turizma i prestanak devastacije kvalitete života lokalnog stanovništva na svim razinama. Ne može se graditi i reklamirati ponuda koja na bilo koji način porobljava lokalno stanovništvo. Dakle, moramo sastaviti dugoročan turistički plan razvoja uz uvažavanje statusa i karakteristika lokalnog stanovništva.

Postoje li europski mediteranski gradovi koji su izbjegli zamku pretjerane apartmanizacije i stihijskog turizma i može li Split preokrenuti trenutno stanje?

Naravno da postoje gradovi i države koji promišljeno i planski razvijaju turizam. Niti bih isticala pojedine primjere u ovom kontekstu niti ih uspoređivala sa Splitom jer svaka od tih destinacija ima drugačije geografsko, socio-kulturno i ekonomsko zaleđe. Tim više što smo kao društvo skloni uvjerenju da je netko drugi uvijek bolji, a bez pravog uvida u sve aspekte problema.

Idu li nam u prilog održivog turizma i kruzeri koji su sve učestaliji u našoj luci i što napraviti po tom pitanju?

Kruzeri nisu samo ogromni brodovi koji uglavnom posjete Split na jedan dan, već su to i brodovi manjeg kapaciteta koji uglavnom nude sedmodnevne ture na Jadranu. Split nema infrastrukturu za toliki broj brodova i putnika, a problem je i što se kruzing turizmu ne pristupa planski i organizirano.

Kruzing turizam ne mora biti najmanje poželjan ili etiketiran kao isključivi i najveći zagađivač okoliša, posebno u trenutku dok Split nema strategiju gospodarenja otpadom. Mi kao zajednica možemo i moramo utjecati na kontrolu kruzing turizma ne samo u gradovima, već i na cijelom Jadranu te iskoristiti prednosti tog tipa turizma uz poštivanje održivosti u cjelini. Cilj održivosti kao takve nije eliminirati sve što nam smeta, već planski kontrolirati i upravljati resursima.

Zbog pretjerane apartmanizacije, centar grada nam se pretvorio u muzej. Što bi Grad trebao napraviti da vrati život u centar grada izvan sezone?

Centar grada nije nikakav muzej, već otužni svjedok prije spomenute kulturne erozije. Raseljavanje je vidljivo na cijelom splitskom poluotoku, a ne samo u centru grada. Pod apartmanizacijom prvenstveno smatram neobuzdanu pošast iznajmljivanja stanova i raznoraznih prostorija u turističke svrhe, a na štetu kvalitete života lokalnog stanovništva na svim razinama. Jedan od načina gdje tržište samo iskontrolira apartmanizaciju je promjena ponude. Split nema adekvatnu ponudu za drugačiji profil klijenata. Ne treba se zavaravati, destinaciju posjećuju turisti koji odgovaraju na trenutnu ponudu. Nije rješenje zatvoriti sve fast foodove, apartmane, hotele, jer bilo kakav oblik represije neće donijeti ništa dobro. Ono što je potrebno je sustavna promjena ponude na svim razinama, brendiranje i oglašavanje Splita kao destinacije koja nije sama sebi neprijatelj. Smatram kako Hrvatska i Split ne koriste marketinške alate na pravilan način. Za početak, promjena te metodologije bi već donijela značajnu promjenu što se gostiju tiče, a koju mora slijediti i promjena ponude i organizacije.

Tko su akteri koji bi zajedničkim snagama trebale unaprijediti turizam ne samo u Splitu, već općenito u Hrvatskoj?

U idealnom scenariju, zajedno bi trebale djelovati državne i lokalne institucije uz suradnju s privatnim sektorom i s lokalnim stanovništvom. Bilo kakva promjena te implementacija održivosti nije moguća bez suradnje i uvažavanja vlasti, privatnog sektora i domicilnog načina života.

Ima li nade za Split?

Kod ovakvih tema, ne bih uopće uzimala nadu kao relevantan faktor jer nema mjesta subjektivnim osjećajima poput nadanja. Sve navedeno nije nemoguća niti neostvariva zadaća, ali moramo biti svjesni kako, svim propisima i zakonima unatoč, nikakvu održivost, pa tako i u turizmu ne treba očekivati, ako i sama zajednica ne napravi određene promjene i prilagodbe.